Šerijam polako zađe dublje u odaju. Ninaeva beše pored nje.
Kao da je to bio znak, Crvena sestra progovori glasno i svečano: „Koga si sa sobom dovela, sestro?“ Tri Aes Sedai oko ter’angreala nisu skretale pogled s njega.
„Jednu koja dolazi da bude Prihvaćena, sestro“, podjednako svečano odgovori Šerijam.
„Da li je spremna?“
„Spremna je da za sobom ostavi ono što je bila i prođe kroz svoje strahove, te tako stekne Prihvatanje.“
„Jesu li joj njeni strahovi znani?“
„Nikada se s njima nije suočila, ali sada je voljna.“
„Neka se onda suoči s onim od čega strahuje.“
Šerijam stade na dva hvata od lukova, a Ninaeva stade s njom. „Tvoja haljina“, šapnu joj Šerijam ni ne pogledavši je.
Ninaeva pocrvene što je već zaboravila ono što joj je Šerijam ispričala na putu od njene sobe. Užurbano skide sve sa sebe. Na trenutak skoro da je zaboravila lukove dok je slagala svoju odeću i uredno je odlagala. Brižljivo je stavila Lanov prsten pod haljinu; nije želela da pilje u njega. A onda je završila. Ter’angreal još je bio tu, još je čekao.
Kamen je bio hladan pod njenim bosim nogama. Sva se naježila, ali stajala je pravo i polako disala. Neće im dozvoliti da vide da je uplašena.
„Prvi put“, reče Šerijam, „jeste za ono što je bilo. Put nazad pojaviće se samo jednom. Budi nepokolebljiva.“
Ninaeva je oklevala. A onda zakorači kroz luk i u sjaj. Okružio ju je, kao da sam vazduh isijava, kao da se davi u svetlosti. Svetlost je bila svuda. Svetlost je bila sve.
Ninaeva se trže kada shvati da je naga, a onda zaprepašćeno pogleda. Stajala je između dva kamena zida, dvaput viša od nje i glatka. Pod je bio prašnjav i nejednak kameni pločnik. Nebo iznad nje bilo je tmurno i olovnosivo, iako bez oblaka, a sunce zlokobno i crveno. U oba smera bili su otvori u zidu, prolazi označeni kratkim četvrtastim stubovima. Vidno polje bilo joj je suženo zidovima, ali tlo se spuštalo od mesta gde je stajala, i napred i nazad. Kroz prolaze je mogla da vidi debele zidove i hodnike između njih. Nalazila se u divovskom lavirintu.
Odmahnu glavom; ako postoji samo jedan put nazad, neću ga pronaći tako što ću stajati ovde. „Barem je vazduh suv i topao. Nadam se da ću pronaći neku odeću pre no što naletim na ljude“, progunđa.
Nejasno se sećala da se kao dete igrala lavirinata na papiru; postojao je trik kako da pronađeš izlaz, ali nije mogla da ga se seti. Sve u prošlosti bilo joj je maglovito, kao da se nekome drugome desilo. Prelazeći rukom duž zida, krenula je. Oblačići prašine dizali su se pod njenim bosim nogama.
Kod prvog otvora u zidu, zagledala se niz drugi hodnik koji se ni najmanje nije razlikovao od onoga u kome je već bila. Udahnuvši duboko, ona nastavi pravo, kroz još hodnika koji su bili potpuno jednaki. A onda dođe do nečeg različitog: raskrsnice. Skrenula je levo, i nakon nekog vremena naišla na novu raskrsnicu. Ponovo je skrenula levo. Kod treće raskrsnice, levo je dovede do golog zida.
Odlučno se vratila do poslednje raskrsnice i pošla desno. Ovaj put trebalo joj je četiri skretanja udesno da je dovedu do ćorsokaka. Na trenutak samo je stajala i streljala očima. „Kako sam ovamo dospela?“, glasno upita. „Gde se ovo nalazi?“
Ponovo se vratila. Bila je sigurna da je postojao neki trik s lavirintima. Kod poslednje raskrsnice skrenula je levo, a na sledećoj desno.
Odlučno je nastavila dalje. Levo, pa desno. Pravo do sledeće raskrsnice. Levo, pa desno.
Izgledalo joj je da radi. Ili je barem ovog puta prošla kroz desetak raskrsnica, a nije naišla na ćorsokak. Dođe do još jedne raskrsnice.
Krajičkom oka, primeti neznatan pokret. Kada se okrenu da pogleda, videla je samo prašnjav hodnik među glatkim kamenim zidovima. Poče da ide ulevo... i okrenu se kada ponovo spazi taj skoro neprimetni pokret. Ničeg nije bilo tu, ali ovog puta bila je sigurna. Neko je bio iza nje. Iza nje je. Uznemireno potrča u suprotnom pravcu.
Iznova i iznova, tik na ivici vidnog polja, niz ovaj ili onaj hodnik, primetila bi kako se nešto kreće, prebrzo da bi videla šta je, i nestaje pre no što bi stigla da okrene glavu i jasno ga vidi. Pojurila je. Malo je dečaka moglo da je prestigne kada je bila devojčica u Dve Reke.
Čovek izađe iz prolaza pred nju. Njegova tamna odeća delovala je vlažno i napola trulo. Bio je star. Stariji od starosti. Koža nalik na popucali pergament bila mu je zategnuta preko glave, kao da ispod nje nije bilo mesa. Pramenovi slabašne kose pokrivali su izranavljeno teme, a oči su mu bile toliko upale da je izgledalo kao da gledaju iz dve pećine.
Ona stade u mestu. Grubi kameni pločnik vređao joj je stopala.
„Ja sam Aginor“, nasmešeno reče on. „I došao sam po tebe.“
Srce htede da joj iskoči iz grudi. Jedan od Izgubljenih. „Ne. Ne, to je nemoguće!“
„Baš si lepa, devojko. Uživaću u tebi.“