Dok se vraćala prema velikoj grupi šatora, Egvena se trudila da se pribere, ali nije bila sasvim sigurna da joj stopala dotiču tle. Pa dobro, znala je da dotiču. Podizala su samo delić talasa prašine koje su unaokolo nosili vreli naleti vetra; zakašljavši se, poželela je da i Mudre nose velove. Šal omotan oko glave nije baš isto, i pored toga, pod njim se oseća kao u šatoru za preznojavanje. Ali opet, činilo joj se da korača po vazduhu. U glavi joj se vrtelo, a to nije bilo samo zbog vrućine.

Isprva je pomislila da Gavin neće doći, ali onda se iznenada jednostavno obreo tamo, dok je koračala kroz gužvu. Proveli su čitavo jutro u izdvojenoj obedovaonici u Dugonji, držeći se za ruke i pričajući uz čaj. Krajnje bestidna, počela je da ga ljubi čim su se vrata zatvorila, pre nego što se on i pomerio kako bi je poljubio, pa čak mu je jednom i na koleno sela, mada to nije dugo potrajalo. To ju je nagnalo da pomisli na njegove snove, na to da možda ponovo šmugne u njih, na ono o čemu nijedna pristojna žena misliti ne sme! Ili makar neudata žena. Poskočila je kao uplašena srna, prepavši ga sasvim.

Žurno je pogledala oko sebe. Šatori su još bili udaljeni oko pola milje i bliže od toga nije bilo žive duše. Sve i da jeste, niko je ne bi mogao videti kako crveni. Shvativši da se blesavo ceri ispod šala, izbrisala je to iz glave. Svetlosti, moraće da se zauzda. Da zaboravi dodir Gavinovih snažnih ruku i seti se zbog čega su toliko vremena proveli u Dugonji.

Dok se provlačila kroz gužvu, obazirala se u potrazi za Gavinom i pokušavala s izvesnim poteškoćama da glumi nehajnost; nije htela da pomisli da ga je željna, posle svega. Najednom se neki muškarac nagnu prema njoj i prosikta: „Prati me do Dugonje.“

Poskočila je; nije mogla da se uzdrži. Tek je trenutak zatim prepoznala Gavina. Imao je na sebi običan smeđi kaput, a niz leda mu je padao tanki plašt kao zaštita od prašine, dok mu je kapuljača bezmalo prekrivala lice. On nije bio jedini skriven plaštom – svi osim Aijela koji su izlazili van gradskih zidina nosili su plašt – ali malobrojni su podigli kapuljaču na ovoj vrućini.

Čvrsto ga je uhvatila za rukav kad je pokušao da šmugne ispred nje. „Zbog čega misliš da ću tek tako s tobom u krčmu, Gavine Trakande?“, upitala je, suzivši oči. Ali jeste prigušila glas: nije bilo potrebe da raspravom privuče nečiju pažnju. „Trebalo je da se prošetam. Suviše si sebi slobode uzeo ako si i za tren pomislio da...“

On iskrivi lice i žurno joj šapnu: „Žene s kojima sam došao tragaju za nekim. Za nekim kao što si ti. Malo toga govore preda mnom, ali tu i tamo sam uhvatio pokoju reč. Sledi me.“ Udaljio se ulicom bez osvrtanja, ostavivši je da ga prati s mučninom u želucu.

Перейти на страницу:

Поиск

Книга жанров

Все книги серии Točak vremena

Похожие книги